Jedna od znanstveno utemeljenih intervencijskih strategija koja se koristi u smanjivanju nepoželjnih ponašanja kod osoba s autizmom te kao pomoć u regulaciji i razumijevanju socijalnih situacija je strategija „socijalne priče“.

Što su socijalne priče?

Socijalne priče su pažljivo napisane individualizirane priče dizajnirane za usvajanje socijalnog razumijevanja kod pojedinaca s autizmom, pružanjem direktnog pristupa socijalnoj informaciji. Socijalne priče odgovaraju specifičnom formatu koji objektivno opisuje osobu, vještinu, događaj koncept ili „socijalnu situaciju“. Uglavnom su ispisane u obliku priče i sastavljene su od jednostavnih rečenica i naslova. Ključne poruke sadržane u tekstu u socijalnim pričama su često ali ne uvijek podržane s vizualnom podrškom (linije, ikone, fotografije, video materijali) ili ostalim oblicima podrške (audio snimke). Krajnji cilj socijalnih priča jest proširiti važne informacije u kontekstu izazovnih situacija. Ove informacije uglavnom uključuju opis gdje i kada se odvija situacija, tko je uključen, što se događa i zašto kao i prijedloge za očekivana ponašanja.

socijalne priče
primjer socijalne priče

Namjena socijalnih priča

Socijalne priče su korištene da bi uredile velik broj socijalnih, bihevioralnih i komunikacijskih funkcija u djece predškolske i školske dobi s autizmom koji značajno variraju u njihovim kognitivnim i lingvističkim profilima. Teorija iza socijalnih priča jest ta da one „prevode socijalne tajne“ pretvarajući socijalnu interakciju u praktičnu, dodirljivu socijalnu informaciju. Iako su originalno osmišljene za autizam, mnogi su ih koristili kao podršku kod teškoća učenja, disleksije, jezičnih teškoća, fragilnog X sindroma i hiperleksije kao i kod djece rane dobi urednog razvoja. Nekoliko studija je izvijestilo o uspješnosti intervencije socijalnim pričama ne samo za pojedince s visokofunkcionirajućim autizmom, već i za one s poremećajima socijalne komunikacije. Istraživanja o uspješnosti socijalnih priča kod pojedinaca s teškim intelektualnim oštećenjima ili vrlo ograničenim jezičnim vještinama su rijetka i dokazi o njihovom korištenju kod ove populacije su miješani.

Uporaba socijalnih priča

Socijalne priče potiču razvoj socijalnog razumijevanja kroz dijeljenje ispravne i važne informacije. Socijalne priče nemaju za svrhu biti direktan alat za promjenu ponašanja već se smatra da napredovanje u ponašanju koje je često pripisano socijalnoj priči zapravo proizlazi iz poboljšanog razumijevanja događaja i očekivanja. Teoretski mehanizam koji za svrhu ima poboljšanje socijalnog razumijevanja kroz
korištenje socijalnih priča naziva se „Shemata“ „Shemata“ je opisana kao mentalna reprezentacija ili ideja o tome što su stvari i kako baratati s njima. Smatra se da s obzirom na to da se uspješna komunikacija oslanja na podijeljenu shematu, socijalne priče koje pretvaraju složenu shemu u jednostavniju, potpomažu razumijevanje. Socijalne priče bi trebale pomoći organizirati iskustva u određene okvire.

Socijalne priče mogu biti vrlo učinkovite ne samo zbog toga što su individualne već zato što su aktivnosti u skladu s onime što je u praktičnom radu prepoznato kao iznimno korisno za osobe s autizmom. Socijalne priče su usmjerene na jaku stranu osoba s autizmom, a to je razumijevanje pomoću vizualnih uputa. S obzirom na to da su trajne, može ih se podijeliti sa svim „važnim“ osobama u životu pojedinca za kojeg su pisane (roditelji, učitelji, ostali članovi zajednice) koji mogu pročitati ili upotrijebiti socijalnu priču korištenjem uputa.

Socijalne priče su pisane jednostavnim jezikom koji je osjetljiv na razinu dječjeg jezika i rječnika. Napravljene su za svaku situaciju zasebno i pisane su predvidljivim stilom koristeći propisane uvjete. Činjenične su i točne, a ipak su neobične s obzirom na to da se direktno fokusiraju na to kako osobe razmišljaju i kako se osjećaju doprinoseći tako dječjoj teoriji uma.  Socijalne su priče također usmjerene prema obitelji na način da bi se trebale razvijati kroz pažljivo promatranje i praćenje djeteta, razgovore s djetetom te prikupljanje informacija od strane onih koji najbolje poznaju dijete, a to su roditelji.

socijalne priče
primjer socijalne priče

Uspješnost uvođenja socijalnih priča

Kao što je prethodno navedeno, socijalne priče nisu namijenjene tome da direktno mijenjaju djetetovo ponašanje, već indirektno dopiru do njegovog shvaćanja svake situacije na način da poboljšavaju socijalno razumijevanje kroz objašnjavanje situacije zbog koje nastaje nepoželjno ponašanje. Broj rezultata o uspješnosti socijalnih priča koji su prikazani kroz praksu i istraživanja je iznenađujuć; među rezultatima studija nalazi se i smanjenje nepoželjnih ponašanja. uključujući tantrume, agresiju, te samoozljeđivanje. Socijalne su priče također korištene kako bi uspostavile prikladnije bihevioralne  rutine, predstavile promjene u rutinama i kako bi se upoznalo pojedinca s nepoznatim događajem. Korištene su kako bi predstavile socijalne vještine kao što su prizivanje pažnje vršnjaka, donošenje odluka i neovisno igranje te podizanje združenosti i suradnju vršnjaka.

Također su se koristile za smanjenje komunikacijskih nedostataka u osoba s autizmom kao što su smanjenje eholalija, prekidanje i glasno govorenje. Usmjeravanje socijalnih priča na smanjenje nepoželjnih ponašanja može biti uspješnije nego usmjeravanje priča na učenje odgovarajuće socijalne vještine. Nepoželjna ponašanja i nova saznanja koja se mogu smanjiti ili prikazati putem socijalnih priča su anksioznost, fizička neaktivnost, poremećaji spavanja, neuredno hranjenje, problemi sa senzorikom i seksualna edukacija. Ostale primjene uključuju podučavanje akademskih vještina i priznavanje postignuća pojedinca (no te su dosta neistražene u literaturi).

Intervencija socijalnim pričama se koristi kako bi se pokrio velik broj socijalnih, komunikacijskih i bihevioralnih rezultata. Iz teoretske perspektive, svako ponašanje koje bi imalo koristi od poboljšane socijalne kognicije može biti odgovarajući cilj za socijalne priče, dokle god je intervencija odgovarajuća za razvojni stupanj pojedinca.

socijalne priče
primjer socijalne priče

Postupak stvaranja socijalnih priča

Prvi korak u izvedbi intervencije socijalnim pričama jest odrediti temu. Praktično iskustvo ukazuje na to da su teme socijalnih priča najčešće identificirane gledanjem u situacije koje rezultiraju nepoželjnim ponašanjem. Glavne teme mogu također biti identificirane promatranjem kroz ispitivanje situacija koje nastavljaju prezentirati teškoću i nakon što se upotreba programa socijalnih vještina ili druge pozitivne intervencije smatrala neuspješnom. Autori mogu također predvidjeti kako se nove situacije ili promjene u rutinama mogu iskusiti na način da podržavaju unaprijed pojedinca s točnim informacijama kada je to potrebno. Socijalne priče bi trebale naglašavati uspjeh, što je izvrsna tema za prvu priču. Kako bi se uspostavio pozitivan uvod u ovu instrukcijsku strategiju. Kada je poboljšanje nepoželjnog ponašanja demonstrirano kroz korištenje socijalnih priča, priče mogu biti prilagođene da naglase uspjeh i pojačaju pouzdanje. Predlaže se da više od 50% u socijalnim pričama mora biti ono što pojedinac dobro radi.

Jednom kada je tema identificirana važno je prikupiti detaljne, važne i pojedinačne informacije – to je vrlo važan proces kojeg se često zanemari. Opisuje se proces od dva koraka za sakupljanje točnih i važnih informacija. Prvi korak uključuje perspektivu treće osobe (muha na zidu) kako bi odredila važne ključeve koji definiraju situaciju. U drugom koraku promatrač pretpostavlja perspektivu pojedinca u kontekstu tako da je iskustvo razmotreno kroz svjetlo percepcije pojedinca. Proces prikupljanja informacija trebao bi se fokusirati na važne znakove, tipične dijelove događaja, ideje onih koji su uključeni u situaciju te perspektive pojedinca s autizmom.

socijalne priče
primjer socijalne priče

Struktura i sadržaj socijalne priče

Sadržaj socijalne priče trebao bi biti izrečen u pozitivnim terminima. Rečenice ne bi smjele sadržavati što dijete ne bi trebalo raditi (na primjer: „Neću udarati i vrištati“) već što bi trebalo raditi (na primjer: „Pokušat ću zapamtiti da ostanem miran“). Socijalna priča bi trebala biti napisana korištenjem rječnika koji je značajan pojedincu i jezika koji je razvojno prikladan. Preferira se korištenje fleksibilnog jezika („ponekad“, „uglavnom“, „često“) za razliku od nefleksibilnog jezika („uvijek“ i „nikad“) jer je fleksibilan jezik doslovno točan.

Socijalne priče sastoje se od naslova i tri glavna dijela: uvod koji jasno identificira temu, središnji dio koji dodaje važne detalje i zaključak koji sažima priču i podržava glavnu poruku. Svaki od tih dijelova u sebi bi sadržavao odgovarajući broj određene vrste rečenica. U strukturi socijalnih priča postoje četiri vrste kratkih rečenica:

  • Deskriptivne – činjenične, objektivne, pretpostavljajuće i neraspravljajuće rečenice koje opisuju kontekst i/ili važne ali često neizrečene aspekte situacije, osobe, aktivnosti, vještine ili koncepta, opisuju socijalnu situaciju kroz važne socijalne znakove
  • Direktivne – Opisuju pretpostavljeni i prikladan bihevioralni odgovor pojedinca, izbor odgovora i strategije samopodučavanja, izražavaju što pojedinac treba ili će pokušati raditi
  • Perspektivne – tvrdnje koje točno prikazuju ili opisuju unutarnje stanje osobe ili njihovo znanje, misli, osjećaje, uvjerenja, mišljenja, motivacije ili fizičku kondiciju te zdravlje, opisuju osjećaje i odgovore onoga za koga se priča radi i okoline u ciljanoj situaciji
  • Afirmativne – objašnjavaju i poboljšavaju značenje okolnih rečenica, često izriču uobičajeno dijeljenu važnost ili mišljenje unutar neke kulture

Ove četiri rečenice tvore osnovnu strukturu socijalne priče. Osnovna socijalna priča sadrži na svaku direktivnu rečenicu dvije do pet deskriptivnih, perspektivnih ili afirmativnih rečenica. Naknadno su uključene još dvije vrste rečenica:

  • Kontrolne – daju jasnu usporedbu situacije s onime što je djetetu poznato, u pravilu ih (ako je dobno i razvojno u mogućnosti) sastavlja osoba s autizmon kako bi identificirala osobne strategije koje bi koristila da prizove i upotrijebi osobne informacije vezane uz situaciju
  • Kooperativne – koriste se kako bi se identificiralo što će druge osobe učiniti da pomognu djetetu za koje je pisana socijalna priča

Unutar socijalne priče deskriptivne, perspektivne, kontrolne i direktivne rečenice mogu biti parcijalne ili  cjelovite. Parcijalne rečenice potiču dijete s autizmom da pogađa dio rečenice sukladno onome što slijedi u situaciji, odgovor drugog pojedinca ili njegov vlastiti odgovor.

Rečenice u socijalnoj priči moraju odgovarati izračunu na način da ukupan broj deskriptivnih, perspektivnih, afirmativnih, kooperativnih i parcijalnih rečenica podijeljen s ukupnim brojem direktivnih i kontrolnih rečenica nije manji od dva ili je jednak dva. Ovaj omjer je proizašao iz mišljenja da socijalne priče trebaju opisati, a ne upirati.

Istraživanja su pokazala da je uključivanje slika u socijalne priče povezano s većim uspjehom. Glavni cilj vizualne podrške bi trebao biti naglašavanje ili sažimanje informacije, zaokupljanje interesa i unaprjeđivanje razumijevanja. Autori socijalnih priča trebaju razmišljati pomno o korištenju vizualne podrške isto kao što su o sadržaju teksta priče te moraju uzeti u obzir bilo koji potencijalni negativni utjecaj slike. Što je najvažnije, socijalne priče moraju biti razvijene na način koji je emocionalno i fizički siguran za publiku. „Majka piše priču za svog sina o plivanju na plaži. Uključuje fotografiju sina u vodi, ali nema nikoga na slici. Tata je bio desno o djeteta kada je slika napravljena iako je bio van vidokruga. Kada bi se ova slika interpretirala kroz um tog dječaka mogao bi shvatiti da mu fotografija daje dopuštenje da pliva sam.“ – (Gray, 2010).

Autori socijalne priče bi trebali razmisliti o strategijama koje su bile uspješne kod pojedinaca i prije ili su imale potencijal da unaprijede razumijevanje, sudjelovanje ili interes (na primjer vizualni rasporedi, sugeriranje, modeliranje, igranje uloga, multimedijalne prezentacije, video modeliranje). Identifikacija potrebnih vještina ili razumijevanja te odgovarajuće okolinske podrške je važna u praksi te je nužna kada su socijalne priče razvijene kako bi podučavale socijalne vještine koje su prilično zahtjevne za osobu s autizmom.

Predstavljanje socijalne priče

Socijalna priča bi se trebala predstaviti pojedincu u mirnim i sigurnim uvjetima. Kompleksnost i sadržaj predstavljanja će varirati. Pojedinac može biti potaknut da okreće stranice ili sam čita ako je prikladno. Postoje i dokazi da je intervencija socijalnom pričom uspješnija kada je pojedinac sposoban samostalno čitati priču. Inicijalni postupak počinje s čitanjem socijalne priče neposredno prije nove ili izazovne situacije. Socijalne priče mogu biti predstavljene kako bi obradile jedan ili više ciljeva intervencije. Kada je više ciljeva identificirano može ih se predstaviti simultano ili sekvencionalno. Moguće je da se nove vještine i razumijevanje nauče nakon jednog izlaganja priči ili nakon nekoliko ponavljanja. Broj prezentacija koje su potrebne kako bi uzrokovale promjenu varira. S obzirom na to da su socijalne priče individualne predlaže se da se čitaju dovoljno često kako bi pružile pregled situacije bez potrebnog ponavljanja.

socijalne priče

Uspješnost i utjecaj socijalnih priča

Pažljivo praćenje pojedinčevog odgovora na socijalnu priču će unaprijediti izmjenjivanje kada će aspektima priče nedostajati značenja ili će biti pogrešno shvaćena. Provjera razumijevanja može biti učinjena različitim strategijama, uključujući listu za provjeru razumijevanja te pisane ili govorne „pitanje – odgovor“ i „upotpuni prazninu“ aktivnosti. Procedure socijalnih priča koje uključuju provjeru razumijevanja pokazuju bolje rezultate nego one koje ne uključuju istu. Zato se preporuča roditeljima i stručnjacima da naprave barem kratku provjeru razumijevanja prilikom korištenja socijalnih priča.

Ne postoji određeni vremenski period niti broj koliko puta se treba priča čitati koji je predodređen za uspjeh socijalne priče, svaka osoba je jedinstvena i uspješnost socijalne priče ovisit će o puno više faktora nego što je sam pojedinac.

Ako se intervencija socijalnim pričama nije učinila uspješnom, autori bi trebali razmotriti mogućnost da je na nepromjenu ponašanja utjecalo nekoliko faktora kao što su raspored čitanja, točnost i sadržaj (riječi i slike) socijalne priče, složenost korištenog jezika, motivacija samog pojedinca i prikladnost intervencijskog cilja. Zbog toga se smatra vrlo važnim pratiti, promišljati i iznova prolaziti priču ili njezin plan upotrebe kao što su prilagodbe i dodatne potpore koje mogu pridonijeti napretku, prije napuštanja same priče. Preporuča se uključiti i vršnjake u provođenje socijalne priče te proširivanje sadržaja same socijalne priče kako bi se uključile druge situacije u kojima su važne novousvojene vještine. Ne postoji zastarjela socijalna priča jer se uvijek svaka prethodno korištena priča može nanovo proširiti, unaprijediti kako bi se podijelile nove i povezane informacije. Potrebno je pratiti održavanje ponašanja nakon priče ili prati li pojedinac upute ako je sva odgovornost prebačena na njega po pitanju čitanja socijalne priče.

izvor

 

Facebook Comments

Ostavite komentar