Any requests from the audience?

U prijašnjem tekstu bavili smo se o prednostima nedirektivnog pristupa u igri s djetetom. Funkcija nedirektivnog pristupa je stvaranje odnosa, a nešto direktivniji pristup obično ima neki cilj u pozadini. Jedan od važnih ciljeva u radu s djecom s PAS-om je razvijanje simboličke igre, budući da je ona značajno siromašnija naspram djece urednog razvoja. Da bi znali kako razvijati simboličku igru i procijeniti koliko vaše dijete ima razvijenu igru, moramo prvo znati razvoj igre kod djece urednog razvoja.

Postoje različiti segmenti simboličke igre, koji se harmonično i paralelno razvijaju u predškolskoj dobi kod djece urednog kognitivnog razvoja te su u potpunosti razvijeni do djetetovog polaska u školu. Prema modelu Karen Stagnitti, postoji šest različitih segmenata igre, na koje se mora obratiti pozornost da se razvijaju ravnomjerno.

Postoji 6 različitih segmenata simboličke igre:

1. Tema

Kako se razvija djetetova igra, tako se razvijaju i teme unutar nje, od najjednostavnijih tema pa do složenih zapleta i priča, u kojima sudjeluje i nekoliko drugih osoba kroz uloge koje mu je dijete podijelilo. Obično kreće negdje prije 2. rođendana s najjednostavnijim imitacijama svakodnevnih aktivnosti iz kuće, poput pretvaranja da ima nešto u plastičnoj šalici ili da kuha nešto sa žličicom. Nakon toga se uključuju svakodnevne aktivnosti izvan kuće pa manje učestale aktivnosti poput igranja doktora, dok prosječan četverogodišnjak već igra igre s nekim zapletom izvan osobnog iskustva.

2. Sekvence igre

Pod sekvence igre misli se na koliko epizoda/priča ima jedna djetetova igra te koliko je povezana. Do druge godine razvoj igre kreće samo s jednom najjednostavnijom sekvencom (npr. miješanje žličice u šalici). Nakon toga se razvija više sekvenci, ali su one nepovezane, nakon toga one počinju dobivati neki svoj logičan slijed (oko 3. rođendana), dok s 4-5 godina je to dobro unaprijed organizirana strategija.

3. Supstitucija

Mogućnost supstitucije je jedna od glavnih elemenata simboličke igre, a referira se na djetetovu mogućnost da koristi predmete i igračke suprotno njihovoj primarnoj funkciji (npr. olovka kao žličica, papir kao pokrivač). Supstitucija omogućava djetetu da razvija svoju imaginarnu igru, bez obzira na dostupne predmete, pri čemu ne postoje nikakve granice u priči. Kao i sve, kreće od otprilike 2. rođendana s vrlo jednostavnim supstitucijama, nakon čega razvojem jedan objekt može koristiti u više svrha (jednom je gumica jabuka, drugi put piletina), nakon toga počinje koristiti i dijelove tijela kao objekte, da bi na kraju dijete točno razlikovalo primarnu funkciju objekata do funkcija koje ono daje, već prema potrebi igre.

4. Socijalna interakcija

Pod socijalnom interakcijom se prvenstveno misli na imitaciju ljudi oko sebe, što je jedan od primarnih mehanizama učenja svakog djeteta, koje se u kontekstu socijalnog učenja još zove i modeliranje. Također, podrazumijeva koliko uključuje druge osobe u svoju igru. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, no djeca u početku ne daju nikakve uloge svojim roditeljima. Nakon toga prvo počnu imitirati drugu djecu, no ne igraju se aktivno s njima, da bi s vremenom (poslije 3. godine) počelo se aktivno igrati s drugom djecom. Nakon toga počinju zajedno planirati i razvijati strategije igre, a konačan stupanj razvoja je igranje dobro unaprijed razrađenih igara s pravilima.

5. Igra uloga

Nadovezuje se na prethodnu vještinu te se obično razvijaju zajedno. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, bez da imaju svoje osmišljene uloge. Negdje prije 3. rođendana kreću s igranje vrlo jednostavnih i kratkih, ali vlastito osmišljenih uloga, dok to 4. rođendana počinju igrati uloge bez problema. Nakon toga djeca postaju fleksibilnija i stječu sposobnost igranja nekoliko uloga tokom igre i njihovo mijenjanje prema potrebi igre.

6. Igra s plišanim igračkama

Tu se prvenstveno misli na interakciju djeteta s nekom lutkom ili medom, odnosno koji već lik dijete ima u svojoj okolini, a da je ‘njegov medo’, kojeg ono onda oživljava i animira. Prvo kreće od jednostavnijih radnji, da ‘medo’ samo sjedi, no bez ikakvih uloga ili aktivnijih uključivanja. Nakon toga ‘medo’ dobiva jednostavniju ulogu, dok negdje nakon 3. rođendana ‘medo’ počinje imati aktivnosti iz svakodnevnog života (a npr. djevojčice se počinju igrati s kućicama za lutke). S 4 godine, ‘medo’ počinje imati svoju osobnost i karakter (tvrdoglavi ‘medo’), dok s 5 godina ‘medo’ postaje ravnopravni prijatelj, kojemu se dijete obraća kao osobi.


Kod djece na spektru se igra razvija sporo i disharmonično. Pri tome valja naglasiti da ponekad djeca reproduciraju doslovno neki crtić ili scenu iz crtića – to nije simbolička igra, to je automatska reprodukcija. Od svih segmenata igre, djeca na spektru iskazuju najviše problema u domeni igre uloga, više sekvenci (razvijanje priče) i igre s plišanim medom. Neka istraživanja su pokazala da se djeca na spektru osamljuju, ne zato što se ne žele igrati s drugom djecom, nego nemaju razvijene vještine igranja da bi se mogla uklopiti u igru. Upravo zato ponekad guraju djecu ili ruše predmete, jer pokušavaju ući u neku interakciju.

Ako dijete “igra” 1-2 sekvencu ili ima jednostavnu simboliku, naići ćemo na otpor ako uletimo u njegovu igru s plišanom igračkom koja igra neku ulogu. Zato i je dobar put prvenstveno samo reflektirati, da upoznamo djetetovu igru. Na primjer, dijete voli pretakati vodu iz jedne čaše u drugu. “Oooo, kakvu to finu juhu/čaj kuhaš, izgleda mi jako fino! Evo, utoči i meni malo!”. Ili dijete kotrlja špekulu/lopticu po stolu. Ponudite malu kutijicu “Čini mi se da se lopta sad već umorila i da je vrijeme za spavanje. Evo kreveta da malo odmori.” Dakle, dajete simboliku aktivnostima koje su same po sebi bez simbolike ili stereotipne. Ako idete konkretno poticati dijete, probajte od svakodnevnih aktivnosti koje dijete stalno doživljava – probajte skuhati nešto, nahraniti bebu, odlazak na wc, posjet doktoru, odlazak u vrtić itd.

Što god da pokušavate, nemojte se obeshrabriti ako vas dijete odbije isprve ili ako prekine igru nakon 10 minuta. Nema veze, drugi put će biti bolje. Svaki dan je prilika za igru! Ono što je važno je da oboje uživate u tome jer time gradite svoj odnos s djetetom, razvijate osjećaj sigurnosti, a samim time potičete i emocionalni razvoj. I ono najvažnije – dajete djetetu do znanja da ga prihvaćate.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

maja_bonacic

Headline photo: singaporemotherhood.com

 

Facebook Comments

Ostavite komentar