theraplay

Jedna od stvari koja je upadna kod djece na autističnom spektru je njihov način igre. Odnosno, roditelji često kažu da se njihova djeca ne igraju, barem ne na „klasičan“ način. Pri tome se referiraju na ono što se zove simbolička igra ili još „kao da“ igra.  I stvarno, govor može biti prisutan ili ne, kao i intelektualne poteškoće, ali uvijek se uočava deficit u razvoju simboličke igre. Kod neke djece ona u potpunosti izostaje, a kod neke djece se ona ne razvija spontano, no ipak na poticaj vidimo slabije razvijenu simboličku igru. Kod dijela djece se ona razvija u starijoj dobi, no nikad u potpunosti. Što to znači? Razvoj simbolike i simboličke igre kreće oko 18.mjeseca, a pravi „boom“ doživljava oko 3. rođendana, kada dijete može implementirati svoje emocije i svakodnevne događaje u igru. Igra je povezana, smislena, vide se nekoliko tema, uključuju se drugi suigrači, koriste se figurice ili plišane životinje. Simbolička igra je u potpunosti razvijena oko 5. godine., kada djeca mogu i danima igrati jednu ulogu ili igru. Kada malo bolje pogledamo, vidimo da se igra paralelno razvija s jezikom, govorom i govornim razumijevanjem, ali i izvršnim funkcijama. Na kraju krajeva, jezik je sustav simbola. Ono što je primijećeno je da sva djeca koja imaju govorno-jezične poteškoće imaju poteškoće s razvojem simboličke igre.

Kod djece na spektru je igra stereotipna, bila od jednog pokreta ili do tematike, uglavnom je senzo-motorička, a ako i ima simbolike, ona je jednostavna i nepovezana, u usporedbi s igrom vršnjaka. Ponekad vidimo djecu da igraju doslovno ulomke iz crtića, s preuzetim „tekstom“, no to se ne smatra djetetovom simboličkom igrom, jer ju  nije dijete kreiralo, niti ju može samostalno izmijeniti. Dijete uglavnom unaprijed ima točno zacrtanu ideju što i kako želi raditi te odbija nametnute obrasce ili igre izvana.

„Dijete se ne zna odjenuti, zašto bi bilo važno da li se zna igrati?“

Naravno, važno je postići dijete na spektru da bude što više funkcionalno te prilagođeno okolini i tome služe bihevioralne terapije (logopedsko-defektološki tretman, ABA terapija). No što je s kontaktom, odnosom i emocionalnim razvojem? Ponekad smo toliko fokusirani na autizam, da zaboravimo na dijete, toliko vidimo problem, da ne vidimo normalne razvojne i dječje potrebe. Pogotovo kada puno radimo s djetetom, ponekad dolazi do zasićenja i regresije, jer je to sve djetetu zahtjevno, a ne radi se na nošenju sa frustracijama koje ponekad izazivaju zahtjevne terapije. No puno važnije od toga, igra i simbolička igra imaju razvojnu funkciju poticanja razvoja govora i jezika te izvršnih funkcija. Neke australske studije su pokazale da se poticanjem razvoja simbolike kod djeteta poboljšava i verbalno razumijevanje, razumijevanje kauzalnosti te naravno socijalnih odnosa u okolini. Drugim riječima, igranje na terapeutski način (terapeutska igra) je važno za emocionalni razvoj djeteta, ali i kognitivni.

Pri tome, igramo na 2 načina: nedirektivno (dijete vodi igru, na primjer CCPT ili Floortime) ili direktivno (mi vodimo igru, na primjer Learn to play). Iz mog iskustva i iskutva mog supervizora, najbolji rezultati se postižu kombiniranjem ta dva pristupa. Nedirektivnom igrom stvaramo odnos s djetetom i pružamo mu poruku apsolutnog prihvaćanja, a direktivnom igrom prepoznajemo njegove kapacitete i pomažemo mu da te kapacitete razvije u vještine. Kada mi dijete uđe u terapijski proces, uvijek započinjem na nedirektivan način, prvenstveno vještine reflektiranja, jer je važno da dijete kroz stvaranje odnosa osjeti sigurnost. Nakon toga, koristeći djetetove interese, a uvažavajući njegove kapacitete, razvijamo njegovu igru. Ako dijete ima fiksaciju na autiće, probati ću izazvati sudar ili ubaciti hitnu pomoć s glasnom sirenom, možda izgraditi benzinsku pumpu da „nahranimo“ auto i sl.. Varijacije su različite, a važno je pritom osjetiti dijete. Pri tome moramo osloboditi svoje racionalne okove i dopustiti da je sve moguće pa i pružiti oživljavanje autiću ili odvesti bojicu kod doktora.

Važno je imati na umu da je igra slobodna aktivnost u kojoj dijete uživa – dakle nema forsiranja, tjeranja ili prisiljavanja. Dijete može u tom trenutku samo onoliko koliko može. Djeca na spektru koja su u terapijama su naučili na „drill“ i ponekad im treba dosta vremena da se opuste te zaista osjete sigurnima i prihvaćenima. Ponekad treba i preko mjesec dana. Oni imaju svoj tempo, a poanta igre je prihvaćanje. Nemojte ju zanemariti pa makar vi kao roditelj bili jedini djetetov „play terapeut“, dapače. Igra je univerzalni jezik čovječanstva, kojeg razumiju sva djeca, bez obzira na dob, spol, rasu ili religiju. I nemojte misliti da se djeca na spektru biraju osamljivati od vršnjaka, oni se najčešće ne znaju kako uključiti. Tome služe na primjer Theraplay grupne aktivnosti, gdje je igra direktivna i strukturirana, ali ne zahtijeva visoki stupanj razvijene simbolike. Cilj aktivnosti je grupna povezanost i jačanje socijalnih vještina svih sudionika.

Postoji mnogo modaliteta igre i terapije igrom, no svi se baziraju na prihvaćanju djeteta i njegovih mogućnosti. Već samim time, iznimno puno doprinose djetetovom emocionalnom razvoju te razvoju onog najdragocjenijeg – zaigranog djeteta.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

maja_bonacic

HEADLINE PHOTO: ISTOCKPHOTO
Facebook Comments

Ostavite komentar