dijagnostika.jpg

Danas se sve više priča o autizmu i što sve spada ili ne spada pod dijagnozu autizma. Pritom se spominju „elementi spektra“, pervazivni poremećaji, Aspergerov sindrom i sl. Također, dosta se priča o „izlječenjima“ ili skidanju dijagnoza, što dodatno zbunjuje roditelje čija su djeca u spektru. Stručnjaci koji rade s djecom uglavnom pišu stručne termine u nalazima, a ponekad ne objasne roditeljima što znači dijagnoza, kako je ona ustanovljena, što ona znači te što pojedini termini u nalazima znače.

Dijagnoza se postavlja uz pomoć dijagnostičkih kriterija prema aktualnim priručnicima. Klinički psiholozi, koji bi trebali biti članovi svakog interdisciplinarnog tima koji postavlja dijagnozu, koriste DSM priručnik. Zadnje, peto izdanje, je izašlo 2013. godine, gdje su se promijenile neke stvari u klasificiranju šifre F84., odnosno Poremećaja iz autističnog spektra. Prema aktualnom kriteriju, više ne postoje Rettov sindrom, Autizam, Pervazivni razvojni poremećaj, Aspergerov sindrom, Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, to je sada sve Poremećaj iz autističnog spektra, odnosno F84. DSM-V diferencira 3 razine poremećaja, s obzirom na stupanj u kojem ometaju svakodnevno funkcioniranje, odnosno laički govoreći, koliko su spektar i problemi sa spektra izraženi. Tu klasifikaciju koristi i glavni instrument za dijagnozu autizma, ADOS-II, koji smješta rezultat u razine 1, 2 ili 3.

Poremećaj iz autističnog spektra spada u kategoriju komunikacijskih poremećaja, a za ovu temu su još značajni i Poremećaj socijalne komunikacije (pragmatični poremećaj) F80.89 te Nespecificirani poremećaj komunikacije (F80.9.). F80.9 je nerijetko dijagnoza koja se postavlja kada je dijete jako malo, a uočeni su atipični komunikacijski obrasci. Dakle, nije samo stvar postoji li izostanak govora, ako postoji, nego dijete nema pravilne komunikacijske obrasce. Za postavljanje dijagnoze F84 (PAS), postoje dvije skupne simptoma koje se procjenjuju: a) postoje li navedeni simptomi i b) u kojoj mjeri postoje, koliko su izraženi (1,2,3).

Prva skupina simptoma se odnosi na socijalnu komunikaciju, odnosno odstupanja u području socijalne komunikacije:

  1. Deficit u socio-emocionalnoj recipročnosti
  2. Deficit u neverbalnoj komunikaciji i ponašanju
  3. Deficit u razvoju, održavanju i razumijevanju odnosa

Odnosno, kako je jedna mama briljantno to rekla: „Moje dijete ne vidi smisao komunikacije, odnosno čemu ona služi i zašto je važna za međuljudske odnose“.

Druga skupina simptoma se odnosi na bihevioralne pokazatelje:

  1. Stereotipna ili repetitivna ponašanja (motorički ili govorna)
  2. Rutine i ritualna ponašanja (nefleksibilnost)
  3. Usko specifični interesi s intenzivnim fokusom pažnje
  4. Senzorna hiper/hipo osjetljivost

Kao što se vidi, pojava govora ili intelektualne poteškoće nisu navedeni kao dijagnostički kriterij, a razlog je jednostavan: govor je kod neke djece prisutan, a kod neke nije, isto kao i intelektualne poteškoće.

Pri tome, intelektualne poteškoće ili intelektualno zaostajanje je u današnjim klasifikacijama ono što je nekad bila mentalna retardacija. Prije je postojala laka, umjerena ili teška mentalna retardacija, a sada postoje lake, umjerene ili teške intelektualne poteškoće/zaostajanje.

Dakle, za dijagnozu Poremećaja iz autističnog spektra, moraju biti zadovoljeni kriteriji iz obje skupine simptoma. I upravo je to ono što se događa kod manjeg broja djece koja su imala dijagnozu F84 i nakon višegodišnje i pravovremene intervencije su izgubila tu dijagnozu (pod pretpostavkom da je u startu bila ispravno postavljena). Oni su kroz terapiju i ranu intervenciju izgubili bihevioralne simptome autizma (stereotipije, rituale, rigidnost, poremećaj SI) i u tom kontekstu ne zadovoljavaju više preduvjet da moraju biti prisutni simptomi iz obje skupine za dijagnozu. No oni i dalje imaju poteškoće u socijalnoj komunikaciji i dalje su socijalno upadni i imaju atipični obrazac, odnosno ostaju različiti naspram ostale populacije do kraja života. Jer mozak kod autizma jednostavno drugačije funkcionira, jer je to neurološki poremećaj. Neka djeca mogu doslovno naučiti funkcionirati poput druge djece, no spontano će uvijek drugačije funkcionirati. Tako da najčešće kad se i „skine“ dijagnoza autizma, ostaje poremećaj socijalne komunikacije.

Pri tome, važno je naglasiti da je gubitak dijagnoze rijetkost, da su to djeca koja nemaju intelektualne poteškoće, u startu nisu imala teži oblik autizma te se radilo puno s njima i dovoljno rano (prije razvoja izvršnih funkcija, koje sazrijevaju u dobi 3-5 godina).

Ne postoje „izliječena“ djeca, postoje samo neka djeca koja su naučila funkcionirati kao djeca koja nemaju autizam, no autizam uvijek ostaje dio njih. I to je iznimno važno znati kako bi ih prihvatili i omogućili im da prihvate sami sebe. Njihov mozak ima poteškoće s vremenskim sekvencioniranjem i kreiranjem novih imaginarnih iskustava koje nisu proživjeli (povezano s teorijom uma pa zato i izostaje simbolička igra), što znači da vrlo teško mogu predviđati situacije koje nisu već iskusili. Zato rutina, zato rigidnost. Jer ako ja ne mogu predvidjeti na svakodnevnoj razini što bi mi se sve moglo dogoditi, ja ću se osjećati jako nesigurno i biti pod iznimnim stresom. I da, prvi mi je poriv da mi svaki dan izgleda isto, ne volim nagle i nenajavljene promjene. Upravo zato gotovo uvijek u pravilu je anksiozni poremećaj dio njihovih života, jer se konstantno osjećaju nesigurno i strahuju kako će izgledati njihov novi dan.

U konačnici, vaše dijete je isto, prije, za vrijeme i poslije dijagnoze – to je vaše dijete. Dijagnoza samo tu služi da se zna KAKO mu pomoći, a važno ga je prihvatiti uvijek, imao on nekakav F ili ne.

za Autizam – jednaki u različitosti:

Maja Bonačić, mag.psych.

maja_bonacic

Headline Photo: iStockphoto

 

Facebook Comments

Ostavite komentar