suzi8

Kad god pričam o autizmu i svom sinu u njemu, pričam otvorenih misli i srca.

Dugo mi je trebalo da uopće tu riječ prevalim preko svojih usta, toliko mi se gadila i toliko sam bila ljuta.

Često me pitaju kako si ušla u glavu svoga djeteta? Na koji način?

Nisam.
Nemam pojma šta se događa u njegovoj maloj glavi…A zaista bih voljela to ponekad.
Da mi je sve predvidljivo kod njega…svaka emocija, trenutak, dan, godina.
Ali nije.
Ne znam kakav će biti ni za sat vremena a kamoli dugoročno.

Mogu samo i dalje pretpostavljati po ponašanju. Jer mi ne zna reći kako mu je i što mu je…osim da je tužan i da treba utjehu…A ima tih dana i to često.
Da je ljut. Pa ga pustim…neka se odvoji…neka bude “sam sa sobom”.

Do prije nekog vremena, to nisam znala…povlačio se u svoj svijet.
Iz kojega je bilo teško čupati ga.

I meni kao njegovoj mami, trebalo je vremena da stekne povjerenje u mene.
Da mi vjeruje i prepusti se.
Jer ja sam iz onog drugoga…njemu kaotičnog svijeta.

Događa mi se to da ga i danas, iako ga dobro poznajem, znam dovest puno i puno puta do frustracija i to na dnevnoj bazi.
Pa mu se ispričavam da sam pogriješila.

Onda shvatim iznova koliko te svakim trenom autizam mijenja.

Zvuči nevjerojatno, ali kada počneš gledati i srcem…mnoge stvari su ti jasnije i bistrije.
Osim što dobro upoznaš sebe, svoje granice i mogućnosti…Upoznaš i razne osobnosti.
Prvenstveno svoju.

Ono što često puta naglasim je da pomiriti se s dijagnozom i živjeti TAJ život…dvije su različite stvari.

…………..

Ja sam imala tu sreću da me kroz život u autizmu, pratila jedna prekrasna osoba…Ivanova teta iz vrtića.
Naizgled obična a s druge strane toliko…posebna i drugačija.
Ona je bila moj vodič za rad s njime.

Danas…danas je njenu ulogu zamijenila učiteljica i asistentica u školi.
Održali smo prvu radionicu za djecu u razredu.

Što su osjećaji? Gdje oni žive?
Tko i da li itko upravlja njima?
Kakve mi osjećaje imamo i u kojim situacijama?
Kako si pomoći u određenim trenutcima…
Koja su naša prava i potrebe.

Vrlo često na to zaboravljamo i mi odrasli.
Zaboravljamo kod neurotipične djece…zaboravlja se kod djece sa teškoćama.

Kako i koliko je teško nalaziti se u “koži drugoga čovjeka”…?
Koliko često zanemarujemo tuđu brigu jer se nama ne događa…?

Koliko naš mozak upravlja osjećajima.

Svi smo različiti.
Osjećamo različito.
Vidimo svijet drugačije.
Mislimo drugačije.

Svi imamo različite potrebe.

To je ono što smo mi danas pokazale djeci.
Na njima.
Što smo svi osvjestili iznova u sebi.

Što sam ja kao majka, po tisućiti put, postavivši se u “kožu” vlastitog djeteta…osjetila na sebi i u sebi…kroz drugu djecu.

I shvatila…koliko god se trudila ja osjećam drugačije.

On osjeća drugačije.
Misli drugačije.
Prihvatiti to je lijepo.

Živjeti to…je nadahnjujuće.

Želim mu, dok mogu,pokazati i lijepe i ružne strane “našega svijeta”.
Da se nauči nositi sa njima.
Da nikad ne posumnja da on nešto ne može ili ne smije.
Da ne pomisli da nije dio te cjeline.
Da bude što više samostalan.
Da nauči da pravila koja vrijede za sve vrijede i za njega.

Želim da zna da je cijeli taj svijet pod njegovim nogama…polako ali sigurno, korak po korak.

Kako smo do sada gradili…nastavit ćemo i dalje.

Ne mogu mu ući u glavu, ali učiti ću i dalje kako dopirati do njega i o njemu, a on o svijetu koji ga čeka.

Kojega on, sa drugačijim osjećajima i mislima, a opet toliko istim, može puno toga i sam naučiti.

O ljubavi koja ne potražuje.
O empatiji.
O toleranciji i prihvaćanju.

O činjenici da uistinu jesmo svi različiti.
Da smo svi priče za sebe.

I to je u redu…neka smo.

Jer svijet je zaista takav ljepši.

Napisala: Suzana Došen Rešetar

Facebook Comments

Ostavite komentar