suzi6

Kako je svaki dan uz njega jedno novo putovanje,tako je nama i današnji dan bilo putovanje.

Cijeli tjedan ga pripremam na školu.
Na nove osobe u njegovom malom životu.
Na prostor. Na torbu. Na bilježnice. Pernicu.
Mjesecima se spremamo na obaveze.

Danas smo puno toga otkrili ponovno o sebi.

Ivano; izdržao je. Iako mu je pogled na predstavi bio usmjeren na žice i lampe, revno je pljeskao kad god je to trebalo. Trudio se iz petnih žila i izdržao je…Dok su sva djeca odgovarala na pitanja, smijala se, trudila se biti primjećena…njegov jezik je u ustima radio salto i grizla se usnica, al on je uspješno i ovaj izazov savladao.

Tata; shvatio je što smo i gdje smo.
Koliki smo uspjeh postigli.
Svejedno, uz osmijeh i ponos, osjeća se doza tuge i boli kao odraz nepomirenja da je naš sin zaista drugačiji.
I da će takav ostati.
Autizam je to…ošine te katkada.
Ima takvih dana.

Mama; vidjevši svu tu količinu roditelja, deda, baka, stričeva i susjeda koji su došli ispratiti svoje đake, slikajući se u bezbroj poza i na sve moguće načine…Shvatila sam koliko oni imaju a ja nemam i koliko oni nemaju koliko ja imam.
Ja nemam njihov osmijeh od uha do uha, vrijeme za namještajući dijete u poze i nonšalantnost…
A oni nemaju ono što ja imam; ispunjeno i ponosno srce…Iza sebe težak i trnovit put, godine pripreme…
Dok su se sva djeca igrala…moje je bilo na terapijama i radilo je.
Imam suzu u oku koju sam čuvala za baš ovaj dan…Dan ponosa kada će ta suza isprati sve one loše dane i proplakane noći.

Mi smo danas naučili opet svi ponešto o sebi.
Trud i rad uvijek se na kraju isplate.
Svi osjećamo različito.
I poslije kiše uvijek dolazi sunce.

A ja ne sumnjam da ćemo ga često vidjeti.

Napisala: Suzana Došen Rešetar

Facebook Comments

Ostavite komentar