suzi5

Moj plavi balončiću.

Sjećam se kad smo prije 5 g.kretali u vrtić. Imao si plavi ruksak na leđima,koji si jedva čekao da skineš. Rekla sam tvome tati da mi je ovo najgori dan u životu. Jedva sam te ispratila dok sam skrivećki brisala suze, da me ne vidiš da plačem, da se ne preplašiš…

Bio je to veliki dan za nas.

Danas smo taj plavi ruksak zamijenili školskom torbom na tvojim ramenima. Pratim te i opet brišem suze. Ne skrivam ih više jer ove su suze za pokazivanje. Danas je dan za plakanje od sreće. Nisu to suze iz straha tko će se i kako brinuti o tebi, kako ćeš ti tamo, da li ćeš biti sretan, kako ćeš bez mene…

Ovo su suze jedne majke koja zna koliko je rada i truda uloženo da bi mi danas ovdje bili. Ovo su suze neizmjernog ponosa na tebe, moj prekrasni sine. Suze sreće što ulaziš na vrata kojima smo toliko težili…Suze uzbuđenja jer znam da ćeš ti biti dobro.Da ti to možeš i hoćeš.

Da si uspio.

Pokazati novome svijetu da si hrabar i uporan. Da te tvoje dijagnoze ne obilježavaju kao osobu. Da si jedinstven. Pokazati im da imaš ogromno i prekrasno srce i ako će te htjeti upoznati, možeš im biti veliki prijatelj.

Pokazati drugu stranu medalje…pokazati kako mogu naučiti oni od tebe. Jer mene si puno naučio…Naučio si me vještinama koje se ne uče u školskim klupama. Tako mali a učiš o životu.

Moj plavi balončiću. Znam da ćeš biti sretan.
Jer ti i jesi jedno sretno i veselo dijete.

Sad idi polako,puštam te sigurnog…
U novi svijet i na novi put.
Predajem te onima koji od tebe moraju napraviti mladog čovjeka.
Naučiti znanju.

A znam da ono što će oni dobiti s tobom je neprocijenjivo; iskrenu i čistu ljubav.

Napisala: Suzana Došen Rešetar

Facebook Comments

Ostavite komentar