sdr3.jpg

Nikada neću zaboraviti kada mi se prvi puta obratio sa mama.
Ta riječ iz njegovih usta bila je najljepša muzika za moje uši…

Nikada neću zaboraviti kada je prvi puta rekao kako mu je ime.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da sam lijepa i da imam žutu kosu i plave oči.

Da sam tužna. I da me treba utješiti.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da se idemo smijati i glupirati, da mu je to fora.

Kada je samostalno otišao na zahod.
Kada je napisao svoje ime olovkom po zidu i nacrtao veeeliku kuću sa ogromnom antenom.
Njegovo pjevanje u crkvi gdje je on bio najjači vokal, dok sam ja s maramicom sakupljala svoje suze…
Od njegovih malih ručica skuhanu kavu svako jutro i njemu napravljen čokolino.
Sretne vrtićke dane i prihvaćenost…
Trenutak kada sam primijetila da on zna pročitati riječ.
Upis u školu…u redovnu školu kojoj smo toliko težili.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da me voli i da sam mu ja prijatelj.

Nikada neću zaboraviti puno stvari.
Tih svakodnevnih, malih…možda nekome u ‘savršenom svijetu’ nebitnih i dosadnih stvari.

Izbijanje zubića sam zaboravila.
Kao i kada je prohodao.
Ne sjećam se kad je prosjedio.
Do kada je dojen i kada je počeo jesti prvu kašicu…Da li je imao grčeve…
Znam to sve onako otprilike kada je bilo.
To mi je sve tada bilo ‘pod normalno’.

Ali kada saznaš da imaš drugačije dijete…

Prestaneš stvari uzimati zdravo za gotovo.
Svaki trenutak ti je bitan.
Svako slovo, gesta, riječ,osmijeh…
Svaka smislena rečenica.
Svaki pogled u oči upijaš i poželiš da te nikada ne prestane gledati…
A to ponekad tako kratko traje.
Svim silama se trudiš da ne odluta…
A ako odluta, da te barem mrvu pusti u svoj svijet.
Pa se tako počneš veseliti kad spava po noći…ako je još i u komadu, nema veće sreće.
Pa kada počne žvakati meso i krutu hranu, držati žlicu i vilicu…
Kada počne recitirati pjesmice, kada zna dijelove tijela, kada ti kaže da je gladno, žedno, tužno, gdje ga boli…
Kada se oko nečega dogovarate.

Danas je on sam otpetljao zmaja zamotanog oko stupa.
Neki dan je sam zatražio bicikl.

Sve su to zapravo usputne i spontane stvari u odrastanju svakog djeteta…

Ali…kada imaš drugačije dijete, to ‘usput’ dobiva neku drugu dimenziju.

Veću, ljepšu, sretniju.

Suzana Došen Rešetar

Facebook Comments

Ostavite komentar