sdr2

Odsutan i prazan pogled, stalno ležanje na podu i gledanje kako se njiše zavjesa, vrćenje kotačića na autićima, ruke na ušima kada smo vani, strah od nepoznatih osoba, ne odazivanje na ime, iracionalni strahovi, izostanak govora…

Kada me pitaju kako si to primijetila; ovo je moj odgovor.

Kada sam to primijetila, teško mi je na to odgovoriti. Možda sam trebala ranije ali nisam. Sa njegove 2 g. bilo je toliko očito da nešto ne ide kako treba. No, srce je mislilo jedno dok je mozak intenzivno alarmirao. Ivano je sa skoro 4 g. dobio dijagnozu autizma.
Bespogovornu dijagnozu.

Uslijedile su borbe i intenzivno traženje pomoći. Pomoć niotkud nije dolazila. Slomovi nas kao njegovih roditelja bili su teški. Objašnjavanje obitelji, vrtiću, prijateljima, susjedima…
Stalno i konstantno ponavljanje od kojega se čovjek jako iscrpi. Neprihvaćanje i žaljenje od strane okoline. Dvije najgore stvari koje možete napraviti osobi sa autizmom i njegovim roditeljima.

Tantrumi kod djeteta toliko intenzivni da na kraju na podu plačete i vi i dijete. Dijete, jer mu je jako teško…A vi, jer mu ne možete pomoći i ponekad ne znate. Onaj osjećaj bespomoćnosti koji vas danonoćno prati i šulja se iza vas kao najgori neprijatelj. Nemate više suza ni snage…umorni i iscrpljeni do krajnjih granica. Ponekad i ne vidite izlaz.

Dopustim si da plačem…da vrištim i da mrzim sebe i sve oko sebe. Imam na to potpuno pravo. Dopustite da bijes izađe iz vas. Lakše ćete pričati o njemu,jer…

Autizam…najteži je razvojni poremećaj i najveći neprijatelj u našim životima.

Suzana Došen Rešetar

Facebook Comments

Ostavite komentar