image

Zapanjujuće je koliko je vremena trebalo struci da prihvati poremećaj senzorne integracije kao dio spektra. Godinama su psiholozi ignorirali senzorne poteškoće. ABA ih je ignorirala, istovremeno tjerajući osobe s autizmom da se pokore i ostanu u situacijama koje su za njih preplavljujuće. Ako su djeca burno reagirala bila su prisiljena izdržati, te im je na taj način onemogućeno osnaživanje izbjegavanjem neželjene situacije. Prije 20 godina su psiholozi odbijali uvađanje strategije integracije senzorne obrade u tretmanima ponašanja jer je to nešto što nije moglo biti promatrano i izmjereno. Agencije su tu strategiju htjele zaustaviti jer nije bila zasnovana na znanstvenim temeljima. Problemi sa senzornom integracijom nisi bili stvarni. I psiholozi i agencije su se bavile poslom mjenjanja ponašanja. Ali tretiranje autizma je više od puke promjene ponašanja. Ono što su djeca iznutra osjećala nije bilo prepoznato, razmotreno, niti cijenjeno. Cilj (promjena ponašanja) je opravdavao sredstvo (obuzdavanje, kažnjavanje i prisiljavanje na suradnju). Iako su odrasle osobe s autizmom intenzivno pisale o tim traumatičnim iskustvima, psiholozi su i dalje tvrdili da problemi sa senzornom integracijom ne postoje.

Danas se disfunkcija senzorne integracije pri autizmu prepoznaje. Nakon mnogo godina što su se osobe s autizmom zauzimale i zahtijevale da ih se čuje, ova iskustva su shvaćena ozbiljno. No, još jedna tema koja se u kontekstu autizma ne spominje mnogo je PTSP (PostTraumatski Stresni Poremećaj). Kod autizma se na PTSP ne sumnja često iz razloga što on najčešće nastaje kao posljedica seksualnog i fizičkog nasilja, te emocionalnih trauma uslijed ratnih zbivanja. No, postoje dokazi i za PTSP kod autizma. Mnoge odrasle osobe s autizmom svjedoče o iskustvima koji su vrlo slični posttraumatskom stresu. PTSP se javlja kada postoji vrlo snažan napad na živčani sustav. Rezultira kemijskim i strukturalnim promjenama u mozgu. Osoba doživljava tjeskobu, depresiju, izoliranost, te panične napadaje bez očitog razloga. Ponekad se javlja i bijes.

PTSP se može javiti nakon jedne ili više emocionalnih trauma. Također, može se javiti i kao posljedica dugotrajnog izlaganja stresa zbog teškog poremećaja senzorne integracije. Mnoge neverbalne osobe iz spektra sa teškim problemima sa senzorikom često doživljavaju intenzivne fizičke i emocionalne traume uslijed za njih preplavljujućih senzornih informacija. Obzirom da dijete nikada ne zna kada će se “bombardiranje” dogoditi, te se ono često dogodi bez najave, dijete je bespomoćno u samoobrani. Stalan oprez i panične reakcije imaju dugoročan učinak na živčani sustav, te se osoba godinama bori sa stresom i tjeskobom. Svaki puta kada je živčani sustav izložen napadu, javlja se panični napadaj koji je u osnovi povezan sa traumatičnim događajem. Za te osobe se panični napadaji događaju iz čistog mira. Niti ta osoba, niti osoba pored nje ne mogu razumjeti što je izazvalo paniku. Takva reakcija može biti potaknuta zvukom, bojom ili mirisom koju je osoba povezala sa traumatičnim događajem. Naša senzorna memorija je vrlo snažna. Kada su vam senzorna iskustva vrlo snažna i nedoslijedna kao kod osobe sa poremećajem senzorne integracije, preplavljujuće emocije mogu biti povezane i lako potaknute jednostavnom senzornom memorijom.

Stoga kada ste u kontaktu sa osobama sa težim oblikom autizma postupajte vrlo oprezno. Poštujte njihove komforne zone. Pripazite na to kako ih dodirujete i razgovarate s njima. Njihov živčani sustav je vrlo ranjiv i lako se traumatizira. Reakcije mogu biti vrlo snažne i obrambene. Te osobe mogu biti emocionalno razdražljive, te trebate biti vrlo mirni, nježni i suosjećajni. Čim primjetite obrambene reakcije, povucite se. Nikada ne gurajte dijete u situacije koje ga plaše. Vodite ih, a ono neka odabere brzinu svojih radnji. Neka osjete da posjeduju kontrolu kako ne bi nastupila panika. Naučite kakav dodir, koje riječi, radnje i stimulacije im pomažu da se osjećaju sigurno. Uvijek prvo slušajte i razumijte prije bilo kakve intervencije ili preusmjeravanja radnje. Uvijek pretpostavite kako je u podlozi obrambene reakcije jaki emocionalni preokret. Poštujte, suosjećajte, dozvolite osobi da se povuče, izbjegne neugodan osjećaj dok se ne oporavi. Naučite osobu vještinama smirivanja kako bi se lakše nosila sa tim snažnim osjećajima. Ali najvažnije je da osobu s autizmom naučite da se u vašoj prisutnosti može osjećati sigurno, te da vam može vjerovato i pratiti vaše vodstvo.

izvor

Facebook Comments

Ostavite komentar