frustation

Mislite li da mi je zabavno dok vrištim, bacam se i neprestano udaram glavom o pod? Mislite li da uživam kada doživim slom pred drugima koji u mene zure? Mislite li da mi je zabavno kada ne mogu mirno sjediti, kada se zaletavam u zidove ignorirajući vašu pomoć? Mislite li da mi je zabavno dok suznih očiju gledam u prazno, dok vam okrećem leđa jer sam preplavljen i gasim se? Mislite li da mi je zabavno kada se udaram šakama u lice sve dok frustracija ne nestane? Mislite li da vas uživam gristi i udarati kada vas volim?

Kada slušam ljude kako raspravljaju o mom ponašanju pitam se što je to što ih navodi da volim to raditi, da pronalazim zadovoljstvo u stvaranju rasula, stresa i napetosti – kako sebi, tako i drugima? Da li mislite da bih to radio kada bih imao drugačiji način da riješim svoj problem? Kada burno reagiram kažete da samo tražim pažnju. I kao da ja u tome uživam, pa me ignorirate? Da li se ikada zapitate zašto ja uopće trebam vašu stalnu pažnju? Zašto se neprikladno ponašam kako bih je dobio? Umjesto da me ignorirate pokušajte me čuti i razumjeti me zašto se imam potrebu na takav način ponašati. Traženje pažnje je očiti razlog, ali zapitajte se zašto trebam toliku pažnju i zašto se tako ponašam da bih je dobio. Nemojte me samo ignorirati. To me neće ničemu naučiti, ali se zato osjećam usamljeno i neželjeno. To ne rješava uzrok mom ponašanju, niti me uči boljem načinu rješavanja problema.

Kada burno reagiram zbog zahtjeva koje ste pred mene postavili i prisiljavanja da surađujem, moje ponašanje ne nagradite mogućnošću da iz te situacije pobjegnem. Kažete da svojim ponašanjem manipuliram kako bih izbjegao stvari koje ne volim. Da li ste se ikada zapitali zašto imam potrebu da nešto izbjegnem ili od toga pobjegnem? Što je to u vašem zahtjevu što me tjera na bijeg? Ako većina djece spremno surađuje, zašto se ja tome odlučno opirem? Ne mislite li da se ne bih tako ponašao da se osjećam dovoljno sigurno i da znam kako riješiti problem? Ako je moj mozak preplavljen, kako mogu razmišljati i nositi se sa svime?

Zašto mislite da mi pomaže vaše inzistiranje da prolazim kroz događaje u kojima me preplave osjećaji? Kako mislite da ću se moći nositi sa situacijom ako mi je mozak preopterećen stimulacijom? Čemu me to uči ako u tim trenucima moj mozak ne upija nova znanja? Kako me onda prisiljavanje na takve situacije može naučiti da se s njima nosim?

Pitam se zašto si ne postavljate takva pitanja. Nazivate me manipulatorom, lažljivcem, da vas ne poštujem, da se inatim. Kao da ja namjerno izabirem takvo ponašanje. Kao da znam drugačije. Kada razgovarate o meni govorite kako se moram naučiti reagirati primjerenije, da ne budem razmažen, naučim cijeniti druge, da bolje surađujem. Govorite kao da se ja na neki način zabavljam svjesno birajući svoje reakcije. Ne vidite ono što vi trebate promijeniti, već mene prisiljavate na promjene. Grdite me, tjerate, kažnjavate, obuzdavate kao da se ja namjerno tako ponašam. Da li ste toliko blesavi da ne mislite kako bih se i ja ponašao kao sva druga djeca, samo da znam, mogu, da sam siguran u sebe? Da bih se i ja više zabavljao kroz suradnju, pažnju i nagrađivanje za pozitivne reakcije? Pogledajte moje lice! Pogledajte moje reakcije! Pogledajte moje osjećaje!

Kako vam pada na pamet da je meni zabavno?

izvor

 

Facebook Comments

Ostavite komentar