Slomovi (Meltdowns) mogu biti neugodni za promatrače, za obitelj, ali prvo i osnovno, užasni su za osobe s autizmom koji kroz njih prolaze. Ovo je doživljaj sloma i onoga što on donosi iz perspektive osobe s autizmom. Kvadrat sa osjećajima i njihovim posljedicama nam pokazuje što zapravo slom jest, te zašto je on neugodan za osobu koja ga proživljava i promatrače.

ScreenHunter_120 Dec. 24 08.03

Okidači – tjeskoba/osjećaji/trauma: Slom je zapravo anksiozni napad na steroidima. Osobe s autizmom su često preosjetljive na zvuk, dodir ili teksture. Stvari koje su malo neugodne, pa čak možda i ugodne tipično neurorazvijenim osobama, njima se doima kao napad na njih. Mnoge osobe s autizmom su također preživjele traume ili imaju komorbidnu tjeskobu, koja se kroz spoznaju da imaju autizam samo pojačava. Suprotno uvriježenom razmišljanju, osobe s autizmom nisu bića sastavljena isključivo od logike. Kada se susretnu sa ozbiljnim okidačem, ili više njih u kratkom vremenu, može se dogoditi slom.

Osjećaj zarobljenosti: Ovaj osjećaj se može preklapati s gore navedenim, ali isto tako može biti i sastavni dio.  Ako se nalaze u prestimulirajućem okruženju iz kojega ne smiju otići ili se smatraju obaveznima ostati, mogu doživjeti slom kojeg bi izbjegli da su mogli pobjeći iz preplavljujuće situacije. Možemo ga primijeniti i u društvenom kontekstu. Do sloma može doći kada se osoba osjeća bombardiranom kritikama, sa previše zahtjeva ili informacija, a nema mogućnosti da izađe iz te situacije.

Zatvoreni krug gladi: Jedna od stvari s kojima osobe s autizmom imaju problema je izvršno funkcioniranje – ustajanje, biti prisutan i slijediti svakodnevne zadatke. Problemi se proširuju i na osnovne potrebe kao što je hranjenje. Kada nisu „prisutni“ hranjenje postaje začarani krug, jer što su gladniji, imaju manju sposobnost odlučivanja što pojesti i volje za pokrenuti se u tom smjeru. Kada su gladne, osobe s autizmom su podložnije okidačima sloma.

Neuspjeh: Frustracija je glavni okidač sloma. Ona može sama pokrenuti slom ili može biti sastavni dio u trenucima kada slom nastaje, a osoba s autizmom ne može pronaći način da ga izbjegne ili spriječi. 

Remećenje plana ili rutine: Ovo je drugi dio frustracije – frustracije uzrokovane situacijama koje ne mogu kontrolirati. Mnoge osobe s autizmom uspijevaju proći kroz dan i teške situacije koristeći se uobičajenim uzorcima, planovima ili rutinom. Ako jedan dio toga otpadne, a pogotovo u napetim situacijama, može se dogoditi slom. Primjerice, ako je osobi s autizmom odgođen let zbog čega kasni na sljedeći let, a stoji u redu na aerodromu, izostat će osjećaj sigurnosti i nastaje panika. 

Gubitak kontrole: Mnogi ljudi pretpostavljaju da osobe s autizmom nisu svjesne kako gube kontrolu. Jesu. Ali samosvijest ne pomaže u trenucima kada nastupa slom. Samosvijest stvara dodatni pritisak (kako bi ostali prisebni), a svaki dodatni pritisak samo produžuje slom. 

Tresavica: Slomovi mogu izazvati tjelesnu napetost. Javlja se osjećaj poput onoga kada vam netko stavi nešto ledeno za vrat ili preko ramena. Ako osoba s autizmom i inače ima trzaje ili tikove, oni mogu postati još primjetniji prilikom sloma.

Ukočenost: Jedna od reakcija prilikom sloma može biti nemogućnost izlaska iz preplavljujućih i napetih situacija. To može biti i izvršno funkcionirajući problem prilikom pokušaja pomicanja. Međutim, može biti i reakcija poput pretvaranja mrtvim. Često se iracionalno osoba s autizmom nada da će ukoliko bude mirna i tiha, uspjeti ostati neprimijećena i time dobiti vremena i prostora potrebnih za oporavak.

Gubitak komunikacije: Neke osobe s autizmom nikada ne progovore, dok druge ne tipkaju ili ne koriste druge oblike komunikacije. Tijekom sloma, osobe koje inače govore (ili koriste neverbalne oblike komunikacije) mogu izgubiti tu vještinu. Razlog je što se u tim trenucima misli ne prevode u govor. Nemoguće je presresti svoje misli i pretvoriti ih u govor ili se, pak, nemoguće fokusirati na govor dok se pokušava ponovno uspostaviti kontrola nad sobom.

 Ravan efekt: Mnoge osobe s autizmom imaju ravan efekt – ograničene ekspresije lica i ravan, monotoni glas, no ne uvijek i dosljedno. Usred sloma događa se taj efekt, te se osoba s autizmom tada doima manje izražajna nego inače. 

Podražaj: Tjeskoba i preopterećenost senzornim podražajima mogu izazvati slom. No, slomovi mogu i obratno – pogoršati tjeskobu i senzornu preosjetljivost, oboje u pogledu snižavanja praga za ozbiljni podražaj, te da budu izraženiji nego što su bili ranije. Iz tog razloga ne biste trebali dodirivati osobu s autizmom tijekom sloma, ili ulaziti u njen prostor bez pristanka. 

 Bježi i sakrij se: Bježanje je suprotna reakcija od nemogućnosti pokreta tijekom sloma. Javlja se kako bi se izbjegli okidači sloma ili osobe, te da bi se omogućilo smirivanje po svojim uvjetima, bez publike.

 Ništa nije lijepo i sve boli: To bi bio zaključak kakav je osjećaj imati slom.

 Neprestano plakanje: Svaki opaženi pritisak koji inače smiruje osobu, a s namjerom da se zaustavi plakanje, dodatno pogoršava i produljuje trajanje situacije.

 Neusmjerena ljutnja: Na vrhuncu sloma javlja se ljutnja prema njegovom uzročniku i prema stvarima koje su direktno vezane uz uzrok. No, javlja se i ljutnja prema tome kako je nešto moguće da se dogodi ili da postoji. Ljutnja zbog svoje nemoći. Pokušavajući suspregnuti ljutnju, javlja se frustracija. S druge strane, iskaljivanje na stvarima, njihovo razbijanje ili ozljeđivanje nekoga, dovode do žaljenja i srama.

 Samoozljeđivanje: Jedan od načina na koji osoba s autizmom pokušava ventilirati ili procesuirati preplavljujuće osjećaje jest agresija prema samom sebi.  Osoba s autizmom se samoozljeđuje iz nekoliko različitih, no ponekad i preklapajućih razloga. Može nastati kao pokušaj izvlačenja iz neugodnih vanjskih podražaja ili misli, stvarajući snažniji osjećaj. Također, ono može biti samokažnjavanje bilo radi toga što se dogodio slom ili zbog samog sloma. Samoozljeđivanje nije nužno isto kao suicidalnost. Vezivanje ili neki drugi oblik obuzdavanja i primjene tjelesne sile može donijeti više štete nego koristi.

Poistovjećivanje s predrasudama: Prihvaćanje negativnih razmišljanja ljudi o osobama s autizmom i poistovjećivanje s tim idejama. U ovom kontekstu, osjećaj je vrlo blisko povezan sa osjećajem gubitka kontrole, te može produljiti slom povećavajući osjećaj srama, bezvrijednosti, mržnje prema sebi ili nešto slično. Na primjer, osoba se može osjećati kao da je teret ljudima oko sebe, da drugi misle kako pretjerano dramatizira zbog sitnica ili da sama nije sposobna zaustaviti slom.

Senzorno preopterećenje: Ono je slično i često povezano sa povišenim podražajem. Na putu prema slomu, svako neugodno senzorno iskustvo se doima bolnije i više frustrirajuće nego prethodno. Kada je osoba u slomu, njena sposobnost da se nosi sa podražajima nestaje i svako dodatno senzorno bombardiranje boli još jače nego što bi inače boljelo.

Strah od kazne: Postoji svega par neugodnijih osjećaja od onoga kada osjećaš da ćeš biti kažnjen zbog nečega što nisi u stanju kontrolirati. A za osobe s autizmom taj strah je dobro utemeljen jer mnogo osoba nakon sloma svašta doživljava. Od omalovažavanja, do tjelesnog kažnjavanja ili vezanja. Kao i mnoge stvari na ovom popisu, strah od kazne produljuje trajanje sloma.

 Povratna agresija: Kao što je već gore napisano, slomovi mogu biti neugodni za sve prisutne osobe. No, ne samo iz razloga što je teško gledati osobu u takvom stanju. Osoba tijekom sloma može postati agresivna zbog bijesa ili straha, odnosno kombinacije tih osjećaja. Osoba tijekom sloma nije zlonamjerna. Ovo je još jedan od razloga zašto postavljenje zahtjeva i ulaženje u prostor osobe tijekom sloma nije dobra ideja. Preporučljivo je povlačenje i čekanje da osoba preuzme kontrolu nad sobom.

 Nepriznavanje: Naposljetku, tu su i česte reakcije na slomove. Jedna od najmanje indirektno opasnih, no i dalje beskorisna i ukorijenjena je nepriznavanje osjećaja osobe pod slomom, te njeno omalovažavanje zbog toliko snažne reakcije. Česti primjeri su „Pretjeruješ!“, „Ponašaš se kao dijete!“ ili „Samo manipuliraš!“. Pokušajte pogoditi koja se tri efekta postižu ovim izjavama.

Javno poniženje: Još jedna od stvari koje rade osobe koje misle da je slom osobni izbor jest skretanje pozornosti na osobu pod slomom i njeno izrugivanje. Jedan od najbolnijih primjera za osobu s autizmom je snimanje sloma i javno objavljivanje na internetu. To nimalo ne doprinosu u izgradnji povjerenja i sigurnosti prema osobama koje bi se trebale brinuti za vas. Dolazi do tjeskobe i traume što za posljedicu ima slom. Ne radite to.

 Sram: Sram obuhvaća obje gornje kategorije. Može uključivati pogrdna imena poput „Ponašaš se retardirano!“. Nadalje usmjeravanje na svoje osjećaje: „Sramotiš me!“, ili optužujući osobu da namjerno izaziva slom nazivajući to tantrumom. Ovakvi postupci će trenutni slom pogoršati, kao i svaki sljedeći.

Razgovor kao da nisam prisutan: Neke osobe krivo pretpostavljaju da osoba pod slomom nije sposobna razumjeti svoje potrebe i donijeti odluke, te govore osobi koja skrbi o nama kako bi trebala riješiti situaciju. Zapravo je to vrlo benigna strana problema, no i dalje je odvratna, te samo potpiruje osjećaj nedostatku kontrole nad situacijom. Osim ukoliko nije hitno, te je netko u opasnosti da bude ozlijeđen, takav razgovor može pričekati do trenutka kada je osoba pod slomom u mogućnosti da reagira.

 Vezivanje / Izdvajanje / Kazna: U najtežim slučajevima osobe će primijeniti tjelesnu ili neku drugu vrstu prisile u trenucima kada se smatra neophodnim zbog sigurnosti ili u uvjerenju kako će obuzdavanje prekinuti slom. Velika pogreška je preskočiti određene korake i odmah krenuti sa ovom mjerom. To je kao da gasite požar benzinom. Osim ukoliko želite trenutni slom, kao i svaki sljedeći učiniti još težim – nemojte kažnjavati osobu pod slomom.

Sada, kada sam prošao kroz popis onoga što izaziva slom, zbog čega je grozan i što tada ne pomaže, navest ću neke stvari koje meni pomažu. To nisu skroz pouzdane metode, ali nadam se da bi mogle biti od koristi.

Senzorna pomagala: U nedostatku boljeg izraza. To su predmeti koji pomažu osobi s autizmom nositi se sa senzornim preopterećenjem. Uključuje predmete poput slušalica i sunčanih naočala kako bi se blokirala neželjena stimulacija. Nadalje, tu su predmeti koje osoba može gladiti ili vrtjeti po rukama za dodavanje ugodnih osjećaja. Na mjestima s puno ljudi vrlo često nosim slušalice za zaštitu od buke. Ako doživim slom kod kuće, zamotam se u tešku deku i grlim neki predmet kako bih se smirio.

Poticaji:  Tijekom sloma se sam ne mogu sam sjetiti pobjeći od stresne situacije ili raditi nešto što bi mi na jednostavan način umanjilo stres. Ako je prisutna osoba koja me poznaje i zna što mi pomaže, ona mi pomogne da se toga prisjetim. Pita me da li želim nešto učiniti ili mi da savjet što da napravim. Ponekad se mogu pokrenuti i izaći iz situacije, više-manje u redu. Pitanje: „Da li želiš da idemo nešto pojesti?“ je preširoko jer od mene se zahtjeva da odlučim koju vrstu hrane želim i kako do tog mjesta doći. Ispravno pitanje bi bilo: „Da li želiš da odemo u dućan na kraju ulice i kupimo krafnu?“. U tom slučaju radi se o konkretnim stvarima i mogu predložiti alternativu ako je potrebno. Ovo je korisno vođenje iz sloma iako nije toliko korisno kao ono sa direktnim uputama, ali barem nemam osjećaj da je svaki zahtjev naredba.

Emocionalna podrška (plišane) životinje: Nježno i glatko je odlično za moj osjet, dok je buka loša. Imati nešto što ću zagrliti ili omotati oko sebe mi je jako udobno. Ponekad je lakše vjerovati da me moja mačka voli, nego vjerovati da ću se i dalje sviđati ljudima nakon sloma.

Glazba: Kao i mnoge osobe s autizmom, niti ja nisam dobar u tranziciji. Kod mene se to posebno osjeti na osjećajima. Mogu promijeniti raspoloženje iz tuge i uznemirenosti do sreće i mira. To postižem slušanjem glazbe koju volim. Počinjem sa žešćim ritmovima, nakon par pjesama se prebacim na nešto tužno. Nakon toga pustim smirujuću glazbu i na kraju nešto energično i zabavno. To mi dopušta da osjetim razne osjećaje i prorađujem ih svojim ritmom, a istovremeno blokiram nepredvidljive senzorne podražaje i zamjenjujem ih nečim poznatim, što mogu kontrolirati.

izvor

Facebook Comments

2 thoughts on “Lutrija autističnog sloma (Meltdown)

  1. Svako dijete je individualno i nema jedinstvenog načina koji je primjenjiv na svako dijete. No, bitno je znati da je podloga sloma frustracija koja može biti posljedica senzornih poteškoća ili izazvana tjeskobom koja se otme kontroli, tj. nemoguće se više nositi s njom. Prvo treba paziti na sigurnost djeteta (paničan bijeg ili samoozljeđivanje), a najbrže se može pomoći (nije pravilo!) metodom dubokog pritiska ili snažnim zagrljajem. Prilikom dubokog pritiska i zagrljaja se otpuštaju endorfini serotonin i dopamin koji na prirodan način umanjuju stupanj anksioznosti. Metoda dubokog pritiska je i inače vrlo korisna, te ju je moguće koristiti više puta dnevno kao dio rutine ili prema potrebi. Npr. značajno se umanjuje anksioznost, te se preporuča prakticirati kod djece koje imaju poteškoće s usnivanjem ili prekinutim snom. Ne dozvoljavaju sva djeca ili odrasli s autizmom tjelesni kontakt. Štoviše, neočekivani dodir ili ulaženje u osobni prostor mogu i potaknuti slom(!). Iz tog razloga je bitno jako dobro poznavati dijete, tj. odgovara li mu to ili ne.

Ostavite komentar