Kao neverbalan dječak s autizmom čvrsto sam protiv ideje da je autizam nešto loše, te da ga treba iskorijeniti. Za mene je autizam drugačiji način osjeta, pokreta i interakcije sa svijetom.

12243312_859874950774586_8338599907658118839_n

Autizam je nešto s čim sam rođen. To je ono što znam. Kada sam bio mlađi nisam mogao dobro komunicirati. Nisam mogao izraziti svoje misli, a imao sam ih mnogo. Sve do devetog rođendana nisam bio u mogućnosti pokazati koliko se kvalitetnih misli krije ispod autistične vanjštine. Tada sam naučio metodu brzog navođenja (RPM – Rapid Prompting Method) i započeo slovkati po tipkovnici. Sada pišem blog kako bih drugima predočio kakav je autizam iznutra.

Ljudi trebaju više slušati o autizmu od osoba koje s autizmom žive. Osobe s autizmom ne vole kada ih se smatra bezosjećajnima i kao da ih nije briga.  Kada bi ljudi u mom prisustvu razgovarali o mom ponašanju, bio bih zbunjen i osjećao bih sram. Učinili bi da se osjećam grozno zbog svog poremećaja. Ljudi su sažaljevali mene i moju obitelj.

Nastavnici su bili dobronamjerni, no vjerovali su u to da puno toga ne razumijem samo zato što nisam mogao govoriti ili pisati kako bih komunicirao. Nisu razumjeli da unatoč tome što ne komuniciram, razumijem sve što se oko mene događa. Bio sam kao kućni ljubimac na školovanju, te sam dobivao bombone kao nagradu za dobro ponašanje.

Za mene je autizam način na koji me Bog stvorio da prolazim svijetom. Autizam mi je omogućio da vidim prirodne ljepote koje ljudi obično ne primjećuju. Autizam mi omogućuje da drugačije doživljavam svijet. Autizam mi daje blizak odnos s Bogom.

Najbolje mi možete pomoći tako da me smatrate jednakovrijednom osobom. Znači, ponašajte se prema meni kako bi htjeli da se drugi ponašaju prema vama.

Redovna škola i školovanje koje uključuje mene je važno. Mnogi moji prijatelji s autizmom su još uvijek razdvojeni od neurotipičnih učenika i uče gradivo na predškolskoj razini.

Nemojte nas podcjenjivati. Mi smo bistri, no mnogo puta tijelo ne uspijeva pratiti upute koje dolaze iz mozga. Na primjer, moja je želja držati olovku kako bih napisao poruku. Ali, ne mogu. Ništa ne pomaže. Moja ruka ne može ispravno držati olovku. Ne mogu uskladiti fine pokrete svoje ruke kako bi pisao slova. Nemam osjećaj za ruku u prostoru, te nastaju samo crtarije.

Ljudi primjećuju moje pokrete tijela i doživljavaju ih čudnima. Griješe koristeći te pokrete kao dokaz za zaključak da je mom umu dosadno. Vjerujem da je mnogim osobama s autizmom to problem.

Imao sam sreće da moji roditelji nikada nisu napravili pogrešku i odustali od traženja načina na koji bih se izražavao. Cijenim vrijednost komunikacije jer omogućuje osobi da se za nju zna.

Prije nego sam naučio komunicirati osjećao sam se kao životinja u kavezu. Nisam se mogao izraziti. Otkada sam pronašao svoj glas, osjećam se kao čovjek. Ljudi me čuju. Mnoge osobe zaboravljaju koliko su sretne što mogu govoriti. Ja nisam bio takav sretnik. Ali sam srećom naučio tipkati kako bih komunicirao. Kroz RPM sam naučio pokazati kako mogu normalno učiti i komunicirati.

Prošlo je tri godine kako sam naučio RPM. Kroz to vrijeme prebacio sam se iz specijalne u redovnu školu. U specijalnoj školi sam učio osnovna slova i brojeve do pet. Sa mnom rade dobri nastavnici koji me razumiju. Također sam dobio priliku isprobati i neke nove stvari kao što su vožnja biciklom i igranje nogometa.

Sada, kada mogu komunicirati, sam mnogo sretniji. Volio bih vidjeti da još neverbalnih osoba s autizmom imaju jednake mogućnosti kao što ih ja imam.

Philipa možete pratiti na FB i blogu

Facebook Comments

2 thoughts on “Philip Reyes – dvanaestogodišnji bloger s autizmom objašnjava svoje viđenje autizma i što je njemu pomoglo

  1. i mi imamo decaka sa autizmom pomazemo mu da pronadje stvari koje ce zanimati njegov um,on je jako osecajan i nezan,uvek brani brata kada mama vice da uci ,

  2. Ucim djecaka koji ima autizam i nekad zna da bude jako tesko.
    Problem je sto ponekad ne znam kako ce reagovati na vrsnjake u razredu

Ostavite komentar