image

Što je imitacija?

Imitacija podrazumijeva djetetovu sposobnost da oponaša tuđe:

  • radnje s predmetima (udaranje po bubnjevima, guranje autića).
  • pokrete tijela (pljeskanje, ljuljanje).
  • zvukove ili riječi.

Tipično razvijeno dijete uči oponašati u prvim mjesecima života. Ako promatrate interakciju majke i njenog djeteta, primjetiti ćete kako oboje oponašaju zvukove, radnje i izraze lica onog drugog. Ovakvo oponašanje je zapravo rana komunikacija bez govora koja pomaže djetetu da:

  • pokaže zanimanje za skrbnika iz društvenih razloga, za razliku od pokazivanja osnovnih potreba kao što su hrana i san.
  • dijeli osjećaje sa skrbnikom
  • preuzima red
  • usmjeri pažnju na skrbnika

Djeca koriste oponašanje i kako bi učila. Ispočetka oponašaju radnje s predmetima i igračkama, da bi potom sa dvije godine života oponašali i geste. Djeca međusobno komuniciraju oponašajući radnje s igračkama koje provodi drugo dijete. Što je dijete starije, to je i ova interakcija uočljivija.

Oponašanje kod djece s autizmom

Djeca s autizmom često imaju poteškoća s oponašanjem. Provedeno je istraživanje o sposobnosti djece s autizmom oponašanju, te se došlo do sljedećih nalaza:

  • sposobnost oponašanja prethodi razvoju govora
  • sposobnost oponašanja radnji s predmetima i igračkama je povezano sa vještinom igre
  • poteškoće u oponašanju radnji druge djece utječe na savladavanje međusobne igre s drugom djecom
  • potrebno je razviti vještinu oponašanja kako bi postigli združenu pažnju (sposobnost zajedničkog usmjeravanja interesa i pažnje s drugom osobom na određeni predmet ili radnju)

Zbog očitih poveznica sa drugim područjima razvoja, mnogi stručnjaci smatraju kako bi na vještinu oponašanja trebalo postaviti posebnu pažnju u ranoj intervenciji kod djece s poremećajem iz autističnog spektra. Nadalje, vještina oponašanja bi trebala rezultirati sveobuhvatnim poboljšanjima djetetovoj socijalizaciji.

Učenje oponašanja

Uobičajen način učenja djeteta s autizmom oponašanju uključuje djetetovu reakciju na uputu, pomažući mu da oponaša odraslu osobu, te nagrađivanje uspješnih pokušaja omiljenim slatkišem ili igračkom. Oponašanje se vježba ponavljajući radnju. Terapeut odabire predmete ili igračke za trening, kao i sredstvo nagrade.

Dok ovakav pristup pomaže djetetu da nauči nove vještine i znanja, zanemaruje se ona društvena uloga oponašanja. Tipično razvijene bebe i mala djeca se međusobno oponašaju dijeleći zadovoljstvo zajedničkom interesu i prisustvu. Ova društvena uloga oponašanja je važna jer omogućuje djetetu sudjelovanje u razmjeni osjećaja i odnosa i predstavlja osnovu za buduće društvene vještine.

Drugi pristup učenju vještine oponašanja je mnogo prirodniji. Pristup se temelji na:

  • uključivanju djetetovih interesa
  • motoviranju djeteta za oponašanje i
  • promoviranju društvene uloge oponašanja

Mnoge radove o ovom načinu podučavanju oponašanja je napisala psihologinja Brooke Ingersoll. Ona je sa suradnicima proučavala učinke prirodnog pristupa učenju vještine oponašanja kod djece s poremećajem iz autističnog spektra. Izveli su sljedeće zaključke o korisnosti ovakvog pristupa:

  • djeca uspijevaju naučiti oponašati predmete i osobe
  • uspijevaju zadržati stečenu vještinu i po prestanku tretmana, te primjenjuju vještinu u odnosu s drugim osobama i van terapeutskog okruženja
  • poboljšale su se druge vještine poput sposobnosti oponašanja jezika, igre uloga i združene pažnje

Pristup se provodi kroz:

  • promatranje djetetove igre i uspostavljanje funkcionalne igre igračkama i predmetima
  • oponašanje djetetovih radnji
  • pomaganje djetetu u oponašanju radnji i
  • poticanje djeteta na nastavak interakcije kroz zabavu

Kada roditelj oponaša svoje dijete, motivira ga i pomaže mu održati pažnju jer se koristi igračkom ili predmetom koji je već u djetetovom interesu. Oponašanje djetetovih radnji često vodi tome da dijete počinje oponašati roditeljeve radnje. Dijete možemo usmjeriti na funkcionalnu igru. Na primjer, ako dijete udara rukama po bubnju, roditelj uzima palicu i udara njome po bubnju. Potom roditelj predaje palicu djetetu. Ako dijete kroz desetak sekundi ne započne udarati palicom po bubnju, roditelj ga može usmjeriti zajedničkim držanjem palice i udaranjem. Bitno je da je roditelj uključen i pokazuje entuzijazam, te da bude podrška djetetu ohrabrujući ga. Kada dijete učini što se očekuje, tada roditelj komentira što je dijete učinilo, istovremeno oponašajući djetetovu radnju.

Oponašanje je puno više od obične igre. Za dijete s autizmom ono je ključna vještina koja mu je potrebna za napredak u socijalizaciji, igri i razvoju govora. Učeći oponašanje djeca otkrivaju nove, zabavne načine interakcije s drugim osobama, a upravo kroz interakciju djeca najviše nauče.

izvor

Facebook Comments

Ostavite komentar